voljeni ne umiru dok žive oni koji ih vole

Danas se navršava šest tužnih, dugih i uvijek pitajućih – šta bi bilo da je živ – godina otkako je moj dajdža napustio ovaj svijet i čvrsto vjerujem ušao u najljepše Džennetske bašče. Moj dajdža je bio nevjerovatan čovjek. Odisao je dobrotom i iskrenošću. Svakog bi saslušao i ukoliko je mogao pomoći, pomogao bi. Iza sebe je ostavio nevjerovatnu prazninu koju moj drugi dajdža nikada nije i neće moći popuniti. Godine nisu učinile ništa. Nisam te zaboravila niti sam te prestala voljeti. Samo sam se stopila sa vremenom i živim dan za danom. Živim jer znam da je ovaj svijet prolazan, a Onaj gdje si ti Vječan. I to me smiruje… Bezgranično, bezuslovno, dok dišem i živim – volim te.

S ljubavlju,

tvoja sestrična.

28.03. ove godine, u ponedjeljak moj dedo zatvara svoje oči i odlazi kod svoje djece i žene koju je najviše volio. Dedo je otišao, a sa njim je otišao i dio mene koji se nikada neće vratiti. Nisu i nikada neće otići uspomene koje mi je stvorio kao najmlađoj unuci. Iza njega ostade prazna kuća, koliba i klupa na kojoj bi od trenutka kada bismo mu javili da dolazimo, pa sve do kad ne bismo stigli tamo, sjedio i čekao nas. Nekad bismo došli i nenajavljeni, a on bi opet bio na istom mjestom i čekao hoće li iko naići tim, sada sa sigurnošću mogu reći, pustim ulicama. Sjedili bismo satima na toj klupi i pričali. Prisjećao se nekih ljepših boljih vremena i često govorio kako ovo danas ništa ne valja. Majka bi spremala pitu, na onom mjestu gdje je i kao djevojka spremala njemu i ostalim članovima svoje porodice. Ljeti bismo narezali salatu i jeli, dok bi nas sunce grijalo. Zimi bismo opet sjedili u kući i slušali pucketanje vatre. Iznad kreveta je “visila” televizija, te sam se kao mala često pitala – kako dedo gleda tv kad legne? – / – ili sve pregleda prije nego što legne?- … Ostade mi misterija do dan danas. Na kredencu koji je stajao sa desne strane uvijek bi se nalazio smoki i karamele. Moja rahmetli nana bi nam pune džepove natrpala i rekla neka se nađe u putu. Dedo je imao ogromno nepregledno prostranstvo. Njegova kuća je gledala na kuću moga rahmetli dajdže. Tamo ga je dedo našao u besvjesnom stanju. Vjerujem da to nikada nije preživio. Kao što ja nikada neću preživjeti činjenicu da moja porodica postaje sve uža i da više ne biva ono što je nekada bila. Dedi su često društvo pravile mačke i ptice sa kojima je rado pričao. Sjećam se priča moje mame, kako ih je uvijek hranila. Napravila bi sirnicu i prvo bi njima odnijela. Nisu nikada bile dosadne, kao što mačke znaju biti. Zato ih je i voljela. Kasnije nam je dedo rekao, da kada se majka udala za moga oca i otišla iz porodične kuće i mačke su se razbježale.

Boli me što nisam stigla reći svome dedi neke stvari. Moja majka nije stigla otići mu jer nije ni znala da je na samrti. Nije znala jer oni koji su nam trebali javiti – nisu. Ona od ponedjeljka ne jede, ne pije i ne komunicira ni s kim. Smršala je nekoliko kilograma. Na infuzijama je, injekcijama i tabletama. Sam Bog zna da ja od ponedjeljka pokušavam povratiti svoju majku. Svim silama. Ali mi ne ide… Barem sam sigurna da Gore Neko gleda sve i pamti. Neka zapamti i srce moje majke koje je puklo u sto komadića, a ja ga ne mogu sastaviti čak ni sa ovolikom ljubavlju. Neka zapamti koliko jedno dijete strahuje za svoju majku i svakog trenutka provjerava diše li. Neka zapamti koliko sam voljela svog dedu i koliko ću ga uvijek voljeti. Neka zapamti koliko su me povrijedili, a da nisam izustila ni riječ. Neka zapamti svaki dan u kojem je moja majka pričala i maštala o njemu. Svaki san u kojem ga je sanjala. Svaku molitvu koju je izrekla za njega. Sve ono što je prešutjela u sebi.

Dedo je možda postao senilan, ali voljela bih da sam stigla da ga podsjetim koliko ga ova najmlađa unuka voli i koliko mu ne zamjeram ništa. Da sam zahvalna Bogu što mi je uopšte podario dedu i što sam osjetila posebnu ljubav između unuke i dede.

Sretna sam jer sam poznavala čovjeka poput tebe i jer si bio dijelom moga života, ovih 23 godine. Odmori se i čekaj dan kada ćemo se svi opet sastati. Kada rastanaka neće biti i kada ćemo se zagrliti. Sretna sam jer si sa tetkama, nanom i dajdžom. Sretna jer znam koliko su te voljeli, a i ti njih.

Tvoja najmlađa unuka.

sedamnaesti Written by:

Be First to Comment

Komentariši