putuj spokojno ptico moja

Ovo je bio najtužniji Ramazan i Bajram kojeg sam zapamtila za sve ove godine života. Ovo je bio prvi Bajram bez maminog bureka, mamine baklave i maminih ružica. Mojih omiljenih. Ovo je bio prvi Bajram da nisam otišla dedi, a ni nani. Zato što je dedo preselio 28.03. i od tada se život moje porodice i moj život u potpunosti promijenio. A onda je moja nana, najvoljenija 29.04. otišla zauvijek, od tuge za svim što se izdešavalo mojoj porodici i meni u mjesec dana. Ja sam umjesto na Bajram, otišla njoj na tevhid.

Moja nana. Moja džennetska ptica, preseli u petak, za Ramazan. Ukopaše je na Bajram. Ode ona, a s njom ode i dio moje duše. Nana je imala nas petero. Moja sestra je njena najstarija unuka. S njom je provela rat. Posebno su vezane. Zatim se rodila moja rodica, jedina kćerka u srednjeg amidže i strine. S njom je provela pola svoga života, budući da su živjele u istoj kući, godinama. Nakon nje sam se rodila i ja. Čuvali su me svi redom, ali ponajviše nana kao malo vode na dlanu jer je dugo vremena prošlo do rođenja sljedećeg miljenika. Hvalila bi me pred kim god bi stigla. Najviše bi voljela kad joj dođem, na konak, pa ujutro dok mi mlađi spavamo, ovi stariji piju jutarnju kahvu i komentarišu. Znala je nana da se u tim seoskim kućama uprkos i tihom pričanju sve čuje. Pa bih ja tako uvijek čula, kroz san, kako me hvali, govoreći kako sam sve fino posložila čak i čarape prije nego što ću leći. Nakon mene rodio se njen prvi i posljednji unuk. Nas tri smo pale u drugi plan, ali joj nikad to nismo zamjerale jer smo znale da se muška djeca posebno vole. On je uvijek sve prvi dobijao. Od najbanalnijih stvari, poput kolača u kojima se nije smjelo zaustaviti na jednom – on je muško, ne smije gledati, dajte mu još. On je neko ko je zauzeo mjesto nas tri u potpunosti, pa je svaki svoj raspust provodio sa nanom. Nikad mu ništa nije bilo mrsko uraditi za nju. Iako je mali i dalje (barem će za mene uvijek ostati takav) sa osmijehom je radio i one najteže poslove, poput cijepanja i unošenja drva. Živio je i disao za svoju nanu. Nakon njega rodila se posljednja njena unuka. Svima nam je omekšala srca svojim nebesko plavim okicama i plavom kosicom. Nana nikad nije dala na njih. Ma ni na jedno od nas. Naglo je odrasla pa je samim tim i najmanje provodila vremena sa porodicom, a ponajmanje sa nanom. Ne znam hoće li se sjećati nje nakon nekoliko godina, ali pričat ću joj koliko je voljela. Pričat ću joj o njenoj nestvarnoj dobroti, iskrenosti i poštenju. O tome koliko je svoje sinove voljela, snahe, a još više unučad. Pričat ću joj kako je ona jedina žena koju sam poznavala, a da je iskreno voljela svoje snahe. Pričat ću joj kad još malo poraste, kakav odnos svekrve i snaha smo imali u porodici. Pričat ću joj onako kako su meni godinama prepričavali, kako je na svojim plećima sve nosila. Od trojice sinova pa nadalje. Sama, bez muža.

Uvijek sam je voljela. Uvijek ću je i voljeti. U posljednje vrijeme sam joj često ljubila ruke. Bile su snažne kao da su tek u dvadesetim. Sa istim tim rukama je isplela bezbroj vunenih čarapa i svake godine nam davala, da ih nosimo – da nam noge uvijek budu tople, kako bi ona govorila. Pažljiva i brižna moja duša.

Iza sebe je ostavila prazninu koja se riječima ne može opisati. I ne, nije to kliše. Zaista, moja nana je bila melem za svaku ranu. Otišla je i sa sobom ponijela djelić duše svih od nas, koji smo je voljeli, ali koji ćemo je i voljeti do našeg posljednjeg daha. Umjesto na sve Bajrame koji su ispred mene, a na koje sam trebala ići njoj i nastaviti ljubiti joj ruke, ljubit ću mezarje i čuvati je u dovama jer je to najmanje što mogu učiniti za nju.

sedamnaesti Written by:

Be First to Comment

Komentariši