sad te više ne boli

Ne sjećam se trenutka u kojem si me po prvi puta primila u naručje i sigurno zaplakala. Ne sjećam se ni onog trenutka kad si mi brojala prste na rukama i nogama, da vidiš je li sve uredu, niti onog u kojem si razmišljala kako ćeš od mene napraviti insana. Ne sjećam se tvojih strahova kad sam dobila prvu temperaturu i prve grčeve. Ne sjećam se koliko si imala neprospavanih noći jer si se budila zbog mene. Ne sjećam se ni koliko si pažljivo gledala u mene, a znam da jesi. Čuvala od svega što je loše na ovome svijetu. Ne sjećam se, zapravo, ni onih dana o kojima si mi sa osmijehom pričala, kako si u jednoj ruci nosila kanister vode, a u drugoj mene. Ne sjećam se ni kad sam prohodala i tvoje radosti tada. Znam da su moji prvi koraci bili u dvorištu naše današnje kuće, koja se tad tek počela praviti. Ali sam sigurna da si zaplakala. Kao i svakog puta kada bih ti saopštila radosne vijesti. Kažu to je majka… Ne sjećam se ni koliko si pažljivo birala moj prvi ruksak, prve sveske i prvu pernicu sa olovkama jer znam da si željela da za mene uvijek sve bude najljepše i najbolje. Ne sjećam se ni koliko si strahovala dok sam ja u školi, a ti na poslu jer znam da su ti misli bile svugdje, osim na tom mjestu na kojem si trenutno bila. Jer to si ti. Ne sjećam se tih prvih godina moga života i svega onoga što si prošla sa mnom, s nama… Ali svi su mi kasnije govorili da si nevjerovatna majka. Sjećam se trenutka u kojem sam kao mala ugledala barbiku. Lijepu, neobičnu, koja odskače od svih ostalih. Dok smo stajale u redu na kasi, onako sramežljivo sam spustila glavu i pomislila kako bih voljela da je imam. Ali pomislih, tako mala, kako uvijek ima prečih stvari. Došle smo kući i sve vrijeme sam razmišljala o njoj. Ti si uvijek znala šta mi je i prije nego što bi progovorila, pa si me pitala jesam li to vidjela nešto u prodavnici. Rekla sam da jesam, barbiku. Jako lijepu. Nije bilo više potrebe da bilo šta kažem. Sutradan me čekala na stolu. Upakovana. I tako uvijek. Šta god mi je trebalo, znala sam da imam nekoga kome mogu sve reći i ko će mi uvijek pomoći. Sjećam se svih naših lijepih trenutaka. Ispunjenih osmijehom i radošću. Tvoga nevjerovatno iskrenog i najljepšeg osmijeha. Znala si se nekad smijati toliko dugo, da bih te prekorila i rekla da staneš. Jer si me naučila mnogo čemu – pa i tome, da čovjek uvijek oplače kad se previše smije. Sjećam se svake pletenice koju si mi isplela. Uvijek sam voljela da ti legnem na koljena i da me miluješ po glavi. I da se cijeli svijet rušio, znala sam da sam tu najsigurnija. S tobom sam uvijek bila sigurna. Ti si bila moj doktor, psiholog, učitelj, najbolja prijateljica, heroj, svjetlo na kraju tunela i još štošta. Sjećam se tvoje uzbuđenosti pred moje mature. U osnovnoj, a onda i u srednjoj školi. Mjesecima unaprijed bi razmišljala šta ćeš obući, a ja ti govorila kako ćeš biti najljepša majka na svijetu ma šta god obukla. Gledala bi me onim najljepšim nebesko plavim očima i ugledala bih koju suzu u prikrajku. Sjećam se kad si mi poklonila lančić sa otkucajima srca i rekla da sam ja tvoje srce. I svih onih suza kad je taj lančić nestao sa moga vrata. Uvijek si me tješila, pa tako i tad. Rekla si da ćeš mi uzeti još ljepši, ali nisi stigla. Neću ga nikad prežaliti. Sjećam se svake tvoje suze radosnice kad bih ti saopštila da sam položila ispit i onih još većih kad sam završila fakultet. Tad sam uzela diplomu u ruke i rekla da je to tvoje. Da tebi pripadaju najveće zasluge za ono što sam ja danas. Molila sam Boga da dočekaš i sljedeću diplomu jer sam ti obećala da će svaka naredna biti opet tvoja. Bog je imao drugačije planove. Sjećam se svakog tvog ručka i večere koje si pravila sa tolikom ljubavlju, za nas. Svih opranih i ispeglanih majica. Svakog toplog zagrljaja koji bi me dočekao odmah s vrata. Onog svakog “sretno Medo” gdje god bih krenula, pa kroz pola sata i telefonskog poziva da se uvjeriš da je sve uredu. Sjećam se i kad si uletila, potpuno nezaštićena, ti kao onkološki pacijent u covid zonu jer me nisu htjeli pregledati. Rizikovala si svoj život, da bi spasila moj. Jedna riječ – majka. Sjećam se svakog tvog ulaska u moju sobu da vidiš jesam li se fino pokrila. Govorila bih ti kako sam već odrasla i da barem oko toga ne trebaš da brineš. Odmahnula bi rukom i rekla da ćeš uvijek brinuti, pa i za najbanalnije stvari. Sjećam se svih onih “derivata” kako sam ih nazivala, koje si mi davala za energiju u toku spremanja ispita. Nikad ti ništa nije bilo mrsko. Nikad se ni na šta nisi žalila. Sjećam se i one tužne 2018. godine, kad nam potpuno neempatično saopštiše da je ono najgore izabralo tebe. Znaš, od tog dana sam uvijek živjela u strahu. Od tog dana postala sam nemoćna, ruke su mi bile svezane. Slomilo mi se srce, ali sam ti obećala da ćemo pobijediti, da ću ti okačiti medalju oko vrata i da će jednoga dana to sve biti iza nas. Košmar o kojem ćemo možda s vremena na vrijeme pričati. Da ćeš i dalje vrijeme provoditi sadeći cvijeće i vodeći brigu o bašti. Prije nego što ćeš otići i ostaviti me zauvijek, da se borim sa ovozemaljskim iskušenjima, posadila sam cvijeće u nadi da ćeš ga vidjeti i popričati s njim, onako kako si samo ti znala. Nije bilo suđeno. Ostavila si ga meni, da ja nastavim tamo gdje si ti stala. Sjećam se, zapravo to je nešto što mi ne silazi sa misli i tog ružnog aprila i najtežeg Ramazana dosad, kad mi opet, bez ikakvih emocija saopštiše da ti nije još dugo ostalo. Iskidaše mi srce na komade. Jednom djetetu koje se silovito bori da spasi onoga za koga diše. Mada, i ne krivim ih. Nisu znali da ispred njih stoji dijete koje bi pomjerilo planine, preplivalo mora, jezera, okeane, šta god, ali da pomogne onome ko mu je darovao život. Saopštiše mi jedanput, pa drugi, treći put, pa ih ja zaustavih četvrti. Onako ljutito, sa srcem koje je u komadićima, dušom koja više nije ni d od duše, rekoh da prestanu. Doktori nemaju pravo određivati životni vijek pacijentima. Bog daje i Bog uzima. Pogledala me i zastala. Kao da je u tom mom govoru i mojim suznim očima zapravo vidjela, tek tad, da ispred nje stoji neko koga su “ubili”, ali ko će pronaći način da spasi onu koja je svoje dijete od svega spašavala.

Nisam uspjela, plavooka vodiljo života moga. Oprosti mi.

U najtežim životnim trenucima si bila nasmijana. Posljednji put si me upravo ispratila sa tim osmijehom. Mahnula si mi, kao da si htjela reći da se vidimo Tamo gdje više neće biti razdvajanja. Sa sobom si odnijela dio moga srca i dio moje duše. I to je nepovratno. Nisi me ostavila jer ti to nikad ne bi uradila. Samo si otišla da se odmoriš, a ako je iko zaslužio odmor, onda si to ti. Žao mi je što ti nisam uspjela ni pola vratiti onoga što si ti radila za mene. Što je život imao drugačije planove. Što nećeš dočekati još ljepše stvari od mene.

Dišem, ali ne živim. Preživljavam. Sve mislim doći ćeš, raširit ćeš veš pa ćeš sjesti i popričati sa mnom. Sve se nadam da ću te zagrliti još jednom i pomirisati. A izgleda tu priliku više nikad neću dobiti. Ostah te željna. I uvijek ćeš biti moja najveća rana. Otvorena. Uvijek ćeš me boljeti, ali se nikad neću pitati – što baš ti. Barem te više ništa ne boli. I vjerujem da si Gore sretna. Ali ja više to ne mogu biti. Izgubila sam majku. I od te boli ne postoji veća. Od te patnje, ne postoji teža. Izgubila sam nekoga ko me volio bezgranično i ko je živio za mene. U srcu je ostala jedna velika rupa koja se ne može popuniti ničim. Rupa bez dna. Sve više tone, kako koji dan prolazi.

Ružo najmirisnija. Meleku moj. Sve moje najbolje i najljepše, voljet ću te dok dišem. Uvijek ću pričati o tebi. Uvijek ćeš biti u mojim mislima. U svakom mom koraku. Šta god uradim, pomislit ću na tebe i reći ću da je to za tebe. Za moga najvećeg heroja koji je kročio ovim dunjalukom, koji se nije predavao do posljednjeg svoga daha. Moj heroj koji je bio u nevjerovatnim bolovima, a koji nije ni riječ izustio o tom bolu.

Da ti Bog podari najljepše mjesto u Džennetu jer ne poznajem nikoga drugog, ko je to više zaslužio od tebe. Otkucaju srca moga.

sedamnaesti Written by:

One Comment

Komentariši