Volim te odavde do neba koje ti je sad dom

za tebe jedina, za tebe najdraža…

Bol je veliki i on ne jenjava. Prvi put ću ovako “naglas” priznati da sam se divila sebi i svojoj hrabrosti. Snazi koju sam posjedovala sve te godine i načine koje sam pronalazila kako bih nasmijavala i nju i sebe. Kidala sam živo meso sa tijela, samo kako bih vjerovala da ćemo jednog dana uspjeti. Da će se njena i naša borba isplatiti. Da će dobiti bitku i da će dočekati sve ono što je potajno željela, a što smo u posljednje vrijeme i zajedno maštale. Divila sam se sebi kako sam hrabro i katkad otresito govorila ljudima da je dobro, stavljajući tačku nakon toga. Nisam željela da me dalje ispitivaju. Nikad im nisam govorila pravu istinu. I kad je bila u najgorem stanju, govorila sam da je dobro. Ozdravit će. Zato što se moje srce iskreno nadalo tome. Zato što se ona lavovski borila. Svaki njen pad sam stoički podnosila. Ljudi bi me uvijek viđali nasmijanu, sređenu, punu života. A imala sam toliko problema, da bih svaku noć zaspala u ogromnom strahu i suzama jer sam se uvijek bojala dana koji je došao 20. maja ove godine. Najgori dan za sve godine moga života. Od tog dana moj život se promijenio. Ja sam se promijenila. Nisam više toliko hrabra i ne posjedujem onu snagu koju sam imala dok je ona bila pored mene.

Nekad uzmem hranu u ruke i jedem je stojeći jer me boli ono prazno mjesto za trpezarijskim stolom koje se više nikad neće popuniti.

Želim vjerovati da ti je Gore puno bolje i ljepše nego što je ovdje bilo. Želim vjerovati da me osjetiš i katkad čuješ kad ti pričam. Želim vjerovati da je tako bilo suđeno i da nije moglo drugačije. Želim da znaš ono što ti svaki dan ponavljam i molim Boga da ti prenese – voli te ovo tvoje najmlađe dijete koje je kidalo zubima Klinički centar da ti pomogne, ali nisam uspjela. Nisam te nikad ostavila, samo sam tražila i ono nemoguće da ti pomognem. To sam ti i rekla. I zahvalna sam Njemu što mi je podario priliku da ti posljednji put kažem koliko te volim i da ću zauvijek biti uz tebe.

Iz dana u dan mi sve više nedostaješ i ne znam kako ću kroz život sa tom činjenicom. Ako bih ikad dočekala da mi Bog pošalje nekoga ko će me istinski voljeti i odabrati da proživimo život, to će biti najteži dan za mene poslije tvoje smrti.

Dan u kojem ću se zaposliti će biti još teži jer znam koliko si željela da budem svoj čovjek.

Pisala bih još, ali srce će prepući.

Volim te, najmirisnija moja ružo. Voljet ću te svakim otkucajem svoga srca, koje je kucalo ispod tvog. Hvala što si mi podarila život, ali je pretežak bez tebe.

Srest ćemo se opet.

sedamnaesti Written by:

Be First to Comment

Komentariši